Postoje različita tumačenja o porijeklu riječi "tambura". Jedno je da naziv potječe od perzijske reči "Tn" (žica). Drugo tumačenje su riječi koje nalazimo kasnije - "denbar" (perzijski) i "tambur" (arapski). U našim južnim krajevima taj se instrument nekad zvao pandora, pandzora ili pažora. Osim ovih naziva, nalazimo još nazive kao što su: baglama, bodluk, ćitelija, šargija, saz, čunar, čingr, čingrija, čanguri, bazuk, karaduzen, sedefli tambura, samica, dangubica, bisernica, cika, cikuša, čandrkalica, bugarija, dvotelnik, trotelnik, tikvara... Postoje i nazivi koji potječu iz latinskog jezika: prim, tercprim, basprim, tercbasprim, kontra, bas... koji označavaju ulogu instrumenata u orkestralnom sastavu, a takvih naziva ima i u našoj riznici naziva za instrument. Ostale legende o ovom instrumentu su da se tambura razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u staroj kulturi Mezopotamije i Egipta.

Postoje i slike instrumenta dugog vrata i malog kruškolikog korpusa koje su urezane u kamene blokove iz perioda 3. stoljeća prije naše ere. O prvobitnim oblicima tambure sačuvani su i likovni spomenici u Tebi i Egiptu, gdje se takav instrument zove lauta. U našim krajevima tambura se prvi put spominje 1551. godine u spisima putopisca N. Nikolaja, koji je boravio ovdje kao pratilac francuskog konzula na putu za Tursku. Najstarija tambura do sada znana, koja se i danas čuva u muzeju u Osijeku, potječe iz 1847. godine, a bila je vlasništvo Paje Kolarića iz Osijeka, koji je ujedno i osnivatelj prvog amaterskog tamburaškog orkestra. Po njemu se danas i zove festival tamburaških orkestara koji se svake godine održava u Osijeku. Za vrijeme Turaka tambura je bila jedan od najomiljenijih instrumenata bosanskih janičara koji su svirali na tamburi kao solisti samci pa se tambura nazivala još i "Samica". Ova tambura je imala dvije žice. I danas se ponegdje možemo susresti s ovim instrumentom, a narod ga još naziva i tambura-samica. Samica (dangubica, razbibriga, tikvara) se sastoji iz tri dijela: trupa, vrata i glave. Pored ovih glavnih dijelova ima i kobilicu, glasnjaču sa jasnicama (otvorima), pragovima, konjićem, i klinovima za zatezanje žica. Od samice su se vremenom razvile tambure različitog oblika i veličine kao što su: jednoglasne, dvoglasne, troglasne, četveroglasne i višeglasne.

JEDNOGLASNE tambure imaju 2-4 žice koje su ugođene (štimane) jednako tj. unisono.

DVOGLASNE tambure imaju pretežno 2-4 žice, a ugađaju se tako da su dvije ili tri žice ugođene na jedan ton unisono, a četvrta drugačije (najčešće za kvartu ili kvintu niže).

TROGLASNE tambure imaju također četiri žice, a ugađaju se tako da su prve dvije jednako ugođene tj. unisono, a treća i četvrta različito.

ČETVEROGLASNE tambure imaju kao i troglasne četiri žice i ugađaju se svaka različito.

VIŠEGLASNE tambure imaju veći broj žica i ugađaju se na različite načine. Najčesće su dvije i dvije jednako ugođene tj. unisono.

Povijest

Tambura je narodni trzalački instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na Balkanu, kao su je donijelo Turci u XIV. i XV stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Balkana gdje se najviše i udomila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana; u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine.

Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je "mala Bečka gitara". Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala,sa četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Jedan od tih graditelja violina Janoš Toth, je bio učitelj Lajoša Bocana. Tamburaška glazba je bila jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura "nestala iz mode" tako se pojavila u Vojodini [od tuda naziv vojvođanski štim]. Bocan je preselivši se u Sentu [Vojvodina], i ponijevši sa sobom mjere i oblike svojih tambura, otvorio radionicu i postao prvi zvanični i najpoznatiji graditelj tambura na ovim prostorima.

Građa tambura ima tri dijela:

• trup (korpus),
• vrat i
• glavu.

Trup je izdubljen iz javora, kruškova, jablanova, lipova drva, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta nego od tankih savijenih dasaka. Trup je prekriven tankom daskom od meka drva (smrekovine, jelovine, čama) koja se zove glasnjača (tahta). Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva da se trzalicom ne bi oštetio. Na njoj su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak, negdje jasnica), a ima ih katkad od 8 da 24; na novijim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure (držak, ručica, divčak) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim tankim slojem daščice, pričvršćena je hvataljka; na njoj su poprijeko pribijena prečnice.

Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama prečnice su poredane po netemperiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rjeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s donje stane za cijele stupnjeve, a s gornje za polstupnjeve). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije.

Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinu za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa ozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetara, ali postoje i potpuno male tamburice od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od višnjine kore ili od orlova, paunova pera, a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, a ponekad i sa srednjakom.

Mogućnosti instrumenta

Tambura najčešće ima 4, 5 i 6 žica no broj varira. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. Tambure su jednoglasne, dvoglasne i troglasne. Razmak u tonovima koje daju prazne žice katkad je sekunda (Banja Luka), češće terca (bugarije), na najviže kvarta (bačko-srijemske tambure) ili kvinta. Za muziciranje na tamburi narodni je izraz udariti u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve više se koristi izraz svirati u tamburu. Trzalicom, koja se već na spomenuti način drži među prstima, se udara u žice kako bi se dobili kratki tonovi ili trže kako bi se dobili dulji tonovi.

Tamburaški zbor je skupina tamburaša koji zajedniči muziciraju na tamburama različitih veličina. Zajedničko tamburanje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu i sekstetu tambura, ali i u većim sastavima. Tamburaški anasmbl do 15 svirača je tamburaški zbor koji pretežno samo prati pjevanje. Veća se skupina naziva tamburaški orkestar i najčešće se bavi koncertnim muziciranjem. Manjim zborovim ravna primaš, a većima dirigent. S obzirom na način ugodbe tambura postoji nekoliko sistema tamburaških zborova, od kojih su osnovna dva kvartni i kvintni. Nekad se muziciralo na jednoglasno-dvoglasnim tamburama, a kasnije i na troglasnim i četveroglasnim. Prema tome se i tamb. zborovi dijele na dvoglasne, troglasne i četveroglasne. Svi su oni ugođeni temperirano.